Holografski svemir

[ARider]

Sta mislite o tvrdnji da je svemir zapravo jedan veliki Superhologram.

[ARider]

Ovo sam ja pronasao surfajuci po netu:

1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alain-a Aspect-a, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspect-a, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni temelje na kojima počiva današnja nauka.

Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez ozira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od 10 metara ili 10 biliona kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom momentu zna šta druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši Ajnštajnovu postavku u koju se dugo vjerovalo tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispitaju Aspect-ove nalaze. Dok je sve ovo inspirisalo i neke da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj univerzum čini da je materijalne prirode on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno hologram gigantskih proporcija.

Da bi razumjeli Bohm-ovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome - šta je to u stvari hologram. Hologram je tro-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera.

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografisan prvo mora da se izloži svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera. Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se tro-dimenzionalna slika originalnog objekta.

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

"Cjelina u svakom djeliću" je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tokom većeg dijela svoje istorije zapadnjačka nauka se nosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego - samo manje cjeline.

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerisao jedan novi način interpretacije Aspect-ovog otkrića. Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što je na svom fundamentalnom nivou isto.

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje:

Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće te da postoji neka određena veza između njih.

Kada se jedna od njih okrene, i druga se takođe malo pomakne, mada ne na baš isti način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarijuma, drugu vidimo s njene bočne strane.  Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne momentalne komunikacije, mada se očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između subatomskih čestica u Aspect-ovom eksperimentu.

Prema Bohm-u, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa akvarijumom. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu odvojeni "djelovi", nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije pomenuli. I pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od ovih "eidolona", i sam univerzum je jedna projekcija, tj. hologram.

Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako ljudska priroda ima tendenciju da definiše, klasifikuje i svrstava sve fenomene ovog univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari vještačka, jer je cijela priroda, u svojoj suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu, jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina. Tako se vrijeme i tro-dimenzionalni prostor mogu posmatrati kao i ona riba kad se posmatra na dva TV monitora, odnosno kao  projekcija jednog dubljeg realiteta.

Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju.
Šta sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu koja postoji i koja je ikada postojala - svaki mogući oblik materije i energije, od snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može gledati kao na kosmičku robnu kuću "Svega Što Postoji".

Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo šta sve još leži sakriveno u ovom superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za dalji razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje mehanizma "cjeline svakog djelića", odnosno prirode skladištenja memorije.

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi - hologram.  

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).  

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako  naš mozak funkcioniše na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ "zebra", vi ne morate da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije "prugasta", "slična konju", i "afrička životinja", momentalno će vam pasti na pamet.  

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije.  

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo razumljivija kad se uzme u obzir Pribram-ov holografski model mozga. Druga je, kako to mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.

Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato što hologram i funkcioniše kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko čula primljene vibracije - u unutrašnji svijet naše percepcije.

Jedan veliki broj dokaza sugeriše da se mozak koristi holografskim principima prilikom obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među neurofiziolozima.
Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruiše «tvrdu», odnosno, opipljivu realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija, nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni sistem takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o tzv. "osmičkoj frekvenciji" i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar frekvencija. Ova otkrića sugerišu da se u holografskom domenu mozga ove vibracije razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju.

Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohm-ovom teorijom. Jer ako je "čvrstoća" svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je tamo je, u stvari, samo jedan "oblak" frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram koji samo odabira i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara u percepciju, šta je to onda - objektivna realnost?
Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji. Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet - Maya, samo jedna iluzija, i to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija. Mi smo u stvari "prijemnici" koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija, i ono što mi "izvučemo" iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.  

Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohm-ovih i Pribram-ovih gledišta, danas nazivaju "holografskom paradigmom". Dok je mnogo naučnika pozdravilo ovu teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila.
U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija može da putuje od uma individue "A" do uma individue "B", na velikim razdaljinama, a takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako tvrdi naučnik Grof, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja svijesti.


I naši najfundamentalniji stavovi o realnost postaju sumnjivi, jer u jednom holografskom univerzumu čak su i događaji koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, već unaprijed bili određeni. Sinhronizam ili slučajnosti sa smislom, odjednom postaju jasni, a na sve u realnosti bi trebalo da se gleda kao na jednu metaforu, jer čak i najslučajniji događaji mogu da otkriju neku simetriju u svojoj pozadini.

Da li će nauka prihvatiti  Pribram-ovu i Bohm-ovu holografsku teoriju, ili će ona biti osuđena na smrt, ostaje da se vidi. Međutim, ono što se sa sigurnošću može reći, ona je već ostavila jak utisak na način razmišljanja mnogih naučnika. I u slučaju da se dokaže da holografski model ne pruža najbolje objašnjenje za momentalnu komunikaciju, kada dvije subatomske čestice međusobno šalju informacije jedna drugoj, u najmanju ruku, kako primjećuje Basil Hiley, profesor fizike sa londonskog Birbeck koledža, "Aspect-ovo otkriće pokazuje da moramo biti spremni da uzmemo u obzir radikalno nove poglede na realnost". [/b]