“Vjerovanje slobodnog čovjeka” (Bertrand Russell)

[sarajevo]

Mnogi smatraju esej "Vjerovanje slobodnog čovjeka" nobelovca Bertranda Russella jednim od najboljih eseja o smislu života koji je ikada napisan.

"Kratak je i nemoćan ljudski život; na njega se spušta i na njegovu rasu, polagana ali sigurna sudbina, nemilosrdna i mračna. Slijepa za dobro i zlo, bezobzirna u razaranju, svemoćna materija se kreće svojim nemilosrdnim putem; jer čovjek, koji je danas osuđen da izgubi svoje najdraže, sutra će i sam proći kroz kapiju mraka, ostaje mu samo da njeguje, prije nego što udarac padne, uzvišene misli koje mu oplemenjuju kratko postojanje, prezirući kukavički strah roba sudbine, da se moli u hramu kojeg su izgradile njegove sopstvene ruke, neuplašen vladavinom slučaja, da očuva duh slobodan od neodgovorne tiranije koja vlada njegovim vanjskim životom, ponosno prkosan prema neodoljivim snagama koje za trenutak podnose njegovo znanje i njegovu osuđenost da kao umorni ali nepopustljivi Atlas, sam podupire svijet koji su uobličili njegovi vlastiti ideali, uprkos nemilosrdnom hodu nesvjesne sile."

"Ujedinjen sa svojim bližnjim, najsnažnijom od svih veza, vezom zajedničke sudbine, slobodan čovjek nalazi da je s njim uvijek nova vizija, koja svaku dnevnu dužnost obasjava svjetlom ljubavi. Život čovjeka je dugo putovanje kroz noć, okruženo nevidljivim neprijateljima, mučen umorom i bolom, čovjek ide ka cilju kojeg se samo mali broj ljudi može nadati da će dostići, a na kojem se niko ne može dugo zadržavati. Jedan po jedan, dok idu, naši drugovi nam iščezavaju iz vida, uhvaćeni bezglasnim naređenjem svemoćne smrti. Veoma je kratko vrijeme u kojem im možemo pomoći, u kojem se odlučuje o njihovoj sreći ili nesreći. Neka to bude naša dužnost da im suncem osvijetlimo stazu, da im olakšamo tugu melemom saosjećanja, da im pružimo čistu radost jedne istrajne ljubavi, da ojačamo pokleklu hrabrost i da udahnemo vjeru u časovima očaja. Ne mjerimo uskogrudo njihove zasluge i greške, nego mislimo samo na njihove potrebe - na tugu, teškoće, možda sljepilo, od kojih se sastoji bijeda njihovih života, pamtimo da su oni sapatnici u istoj tami, glumci u istoj tragediji u kojoj smo i mi. I tako, kad im dođe kraj, kad njihovo dobro i zlo postanu vječni u besmrtnosti prošlosti, neka možemo osjetiti da ono što su propatili, tamo gdje nisu uspjeli, nismo mi prouzročili, nego kadgod je iskra božanske vatre zaigrala u njihovim srcima, mi smo bili spremni da ih pomognemo svojim ohrabrenjem, saosjećanjem, hrabrim riječima u kojima je sijala neustrašivost." 👏👏👏

https://alancatovic.wordpress.com/2017/09/22/vjerovanje-slobodnog-covjeka/