• Welcome to Forum Astronomskog Magazina. Please login or sign up.
 

ZIVOT U KOMETI?

Started by SUPERHEROJ, February 21, 2008, 09:38:45 pm

Previous topic - Next topic

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

vlajkoni

Quote from: Kizza on June 23, 2008, 09:00:46 pm
Na Netu imas svakakvih teorija pa cak i da imamo 90% gena od MISEVA te se lekovi za nas ispituju na njima???


Nisam ti ni rekao da veruješ svemu što vidiš na netu već da pogledaš proverene sajtove .AC i . EDU, a i ostavio sam ti jedan dobar link na srpskom.
Inače stepen genetske sličnosti između dve vrste može se ispitati procesom koji se zove "hibridizacija DNK".
Na taj način je utvrđeno da npr. čovekova i DNK miša hibridizuju 13%, a ne 90 kako si napisao.
Inače DNK čoveka hibridizuje npr. 95% sa DNK šimpanze itd.

Quote from: Kizza on June 23, 2008, 09:00:46 pm
Ovo za Darvina nisam ni Ja shvatio ali ako i probamo da masemo rukama ne znaci da ce neki nas dalji potomak dobiti mogucnost da leti.


Problem je u tome što izgleda da nisi naučio (ili nisi dovoljno shvatio) evolutivne mehanizme.
Probaj malo da razmisliš:
iako je evolucija na malim vremenskim skalama teško uočljiva kod čoveka šta misliš zbog čega se sve češće sreće kod ljudi potpuno odsustvo umnjaka?

Quote from: Kizza on June 23, 2008, 09:00:46 pm
Zanima me da mi ti ,cenim tvoje misljenje,ukratko objasnis princip kako neko zivo bice ,ajde da uzmemo slepog misa(valjda mu je predak Mis?) dobio krila ili krilca?Stvarno me zanima!


Bolje bi bilo da ti objasnim malo plastičnije na par primera.(Ukoliko baš hoćeš evoluciju krila pogledaj na http://www.teorijaevolucije.com/pf7.html).

Postoje tzv. homeobox geni i jedna njihova dosta izučavana grupa HOX geni. Upravo ti geni su zaduženi za morfološke promene. Eksperimentima na vinskoj mušici potvrđena je njihova ogromna važnost u razvoju organizma. Pa npr. mutacijom "Antennapedia hox gena" vinskoj mušici se na glavi umesto dve antene razviju dve noge. A tu je upitanju jedna mutacija. Zamisli koliko bi serija mutacija na ovim genima mogla da izmeni morfologiju jednog organizma. Normalno, u uslovima prirodne selekcije najveći broj ovakvih mutacija bile bi štetne (možda i inkompatibilne sa životom) i takva jedinka bi uginula pre nego što uspe da se razmnoži te svoje gene ne bi mogla da prenese na potomstvo. Ali, neke od takvih mutacija mogu dati jedinki morfološku karakteristiku koja će joj pomoći da preživi(lakše lovi, bolje se skriva od grabljivica, lakše se razmnožava) te će biti preneta na potomstvo kao evolutivno povoljna i na kraju kroz mnogo generacija biti dominantna osobina te vrste ili ako je lokalna može doći do nastanka nove vrste.

Ima mnogo veoma interesantnih primera.

Kizza

Veoma zanimljiv i poucan sajt.Nekako mi se cinilo da je nastanak zivota i Evolucija jedno te isto ali posle ovakvog objasnjenja  sve je jasnije i dobija neki smisao!Hvala ti na strpljenju!
Ako Ljudski život teče nepovratno kao reka,šta nas čeka u Okeanu?

SUPERHEROJ

Da li neko moze da kaze sta je svrha zivota, ili preciznije zasto zivot postoji? Da bi pitanje bilo preciznije navescu primer: biljke postoje da bi preradjivale co2 u o2, i mozda postoji jos neka svrha postojanja biljaka [npr biljojedi se hrane njima], a koja je svrha postojanja ljudskog zivota? Pa nije valjda da bi jednog dana umro? Ako npr. baterija za sat [znam da je malo glup primer, a g.Vlajkoni ce reci malo vise glup] postoji samo zbog toga da bi tamo neki sat radio, zasto postoji zivot [ne mislim samo ljudski]? Cemu sve to? Ne verujete valjda  da je bas tek tako....?

Kizza

Odgovor ti moze dati samo neki Filozof,Teolog ili Astronom a Ja nisam nista od toga!Kada bih znao gde je nastao, bio bi lak odgovor ali ovako .........Ma mora da ima neku svrhu,nista u Svemiru nije slucajno!
Ako Ljudski život teče nepovratno kao reka,šta nas čeka u Okeanu?

SUPERHEROJ

I ja mislim da nista nije slucajno a i da jeste ta slucajnost je imala neku nameru....

Danijel

Pretpostavimo da i poslije života ima života, što sa sobom možemo ponijeti? Ništa materijalno, no nešto ipak možemo. Iskustvo i znanje koje smo prikupili tijekom ovoga života i u ovoj dimenziji. Tu ću stati da ne odem kamo ne treba ;D
ZVJEZDARNICA APOLLO
SW MAK 127/1500 | NEQ6 Pro GoTo | Celestron 11" SCT

Obersturmfuehrer

Quote from: SUPERHEROJ on June 24, 2008, 04:38:23 pm
Da li neko moze da kaze sta je svrha zivota, ili preciznije zasto zivot postoji? Da bi pitanje bilo preciznije navescu primer: biljke postoje da bi preradjivale co2 u o2, i mozda postoji jos neka svrha postojanja biljaka [npr biljojedi se hrane njima], a koja je svrha postojanja ljudskog zivota? Pa nije valjda da bi jednog dana umro? Ako npr. baterija za sat [znam da je malo glup primer, a g.Vlajkoni ce reci malo vise glup] postoji samo zbog toga da bi tamo neki sat radio, zasto postoji zivot [ne mislim samo ljudski]? Cemu sve to? Ne verujete valjda  da je bas tek tako....?


I sta bude sa baterijom kada se istrosi?
Bacis je na djubre, pa se onda tamo (ako ima srece) reciklira, pa postane nova baterija.
Ako nema srece ostane u zemljistu sve dok se planeta ne raspadne i dok se ne raslacani na atome, a onda ti atomi naprave novu zvezdu.........

Eto tako otprilike i sa ljudskim zivotom.....

r2d2

Quote from: SUPERHEROJ on June 24, 2008, 04:38:23 pm
Da li neko moze da kaze sta je svrha zivota, ili preciznije zasto zivot postoji? Da bi pitanje bilo preciznije navescu primer: biljke postoje da bi preradjivale co2 u o2, i mozda postoji jos neka svrha postojanja biljaka [npr biljojedi se hrane njima], a koja je svrha postojanja ljudskog zivota? Pa nije valjda da bi jednog dana umro? Ako npr. baterija za sat [znam da je malo glup primer, a g.Vlajkoni ce reci malo vise glup] postoji samo zbog toga da bi tamo neki sat radio, zasto postoji zivot [ne mislim samo ljudski]? Cemu sve to? Ne verujete valjda  da je bas tek tako....?


Hm a jel si gledao matrix? Ne bih rekao da se potrosena baterija baca vec se koristi kao skundarna sirovina. Priroda je racionalna inace ne bi toliko dugo opstala.
A svrha zivota pa to zna svako malo dete : da napravi opoziciju drugom zakonu termodinamike.
Mada mi se cini da ti vec znas odgovor na to pitanje ali ga mudro postavljas drugima. Pa sta ti mislis koja je svrha?
Pozdrav

Nele

   Mnogo dobro ste sve ovo rekli.

   Naravno, da bismo rešili taj niz problema, potrebno je prvo razmisliti o našem razmišljanju i pojmljenju sveta oko nas (deluje kao tema u osnovnoj školi, zar ne?). Otud sam izveo neke postulate koji su vezani za to, a govore o problemu koji nastaje PRE svih tih pitanja, pa možda i pre života. Otud ću se osvrnuti na model na kojem sam radio skoro.

   U svrhu objašnjenja iskustvenih zakona (osobina), modela (nauke) i stvarnosti, počećemo sa dva prosta postulata.

Prvi postulat: Iskustvo je jedina realnost za posmatrača

Drugi postulat: Ne postoji realnost sem iskustva

   Generalno, postulati su pretpostavljeni kao nesavladive teorijske pretpostavke. Većina će prihvatiti ove pretpostavke slobodnom voljom, jer deluju razumno i neophodno, bar na prvi pogled. U ovom slučaju, dva postulata mogu, ali i ne moraju delovati očigledno. Zbog toga, počinjemo sa argumentima za njhovu odbranu, pre nego što nastavimo ka predmetima osobina, kvantne mehanike i nekoliko novih zagonetnih tema u nauci i matematici.

Argumenti u prilog prvom postulatu

  Obzirom da je tema iskustvo, a da smo mi jedini koji mogu izučavati svoje sopstveno iskustvo, zapitaćemo se: "Šta je ono što ja zaista znam o stvarnosti sem one koju iskustveno osećam? Pretpostavimo da je odgovor: "Znam da imam mozak u glavi, koji mi dozvoljava da imam to iskustvo." Naravno, mi ne možemo direktno da iskusimo naš mozak - ne možemo ga čak ni videti. Tako da je 'znanje' koje imamo o svom mozgu u stvari pretpostavka bazirana na onome sto smo naučili iz kulturalne baze podataka koju je naše društvo sakupilo do sada. Da li zaista možemo smatrati da ovo znanje u bilo kom smislu ostavlja uticaja na način na koji mi iskustveno doživljavamo, recimo, boju? Mnogi ne - naučnici su verovatno potpuno nesvesni detaljne neurobiologije iza percepcije boje, pa ipak, oni vide te boje veoma jasno. Tako da model koji imamo, o moždanoj aktivnosti i načinu na koji on doživljava boju, nije isti kao iskustvo same boje. Nadam se da je ovo jasno.
   Sledeće oko čega bismo se mogli pozabaviti: "obzirom da naš model, koji objašnjava kako moždane funkcije ne određuju način na koji vidimo boje, svakako funkcija fizičkog mozga to čini." Ovo je upravo mesto gde unosimo 'mapu teritorije' u našu hipotezu. Da bismo demonstrirali ovo, zamislimo da možemo da zavirimo u sopstvenu glavu i da zaista možemo videti naš mozak u funkciji (ovo je i moguće u stvarnosti, koristeci MRI funkcionalnu tehnologiju). Gledajući radne delove našeg mozga, koje dodatno znanje sada imamo, a da je u saglasnosti sa našim doživljajem boja? Fokusirajmo se na vizuelni podsistem, koji neuronaučnici znaju kao deo mozga zadužen za registrovanje boja. Isprva, možda nećemo odmah identifikovati raznolike neuralne komponente ispred nas. One nam se pojavljuju u različitim oblicima i veličini - drugim rečima, kao vizuelno iskustvo. Ako ste ikada čitali o moždanim mehanizmima koji stoje iza registrovanja boja ili ako ste istrazivač u toj oblasti, imaćete sasvim sigurno ugodne asocijacije između ovih virtuelnih doživljaja i imena i funkcija svake od komponenti. Samim tim, stvar će biti lakša za zamisliti. Na kraju, možemo sačiniti i verbalno objašnjenje (model), kako vidimo boje: "Svetlost prolazi kroz sočivo našeg oka, stimulišući segmente u retini. Oni aktiviraju naše optičke nerve koji šalju impulse vizuelnom kortexu". Ovde, možemo videti specijalizovane neurone koji učestvuju u detekciji odnosa talasnih dužina originalnog svetla. Na primer, kada god iskusimo crvenu boju, vidimo da je kortikalna ćelija u regionu A aktivna. Kada god iskusimo plavu boju, vidimo da je ćelija u regionu B aktivna.
   Na kraju, usaglasili smo jedno iskustvo sa drugim: naš subjektivni doživljaj boje u jednu ruku, i naš subjektivni doživljaj moždane aktivnosti, u drugu (kako je prvobitno postavljeno u našem imaginarnom scenariju). Ovo je u stvari, veoma korisno saznanje. Na primer, dozvoljava nam da predvidimo da u slučaju da oštetimo ili uništimo naš kortikalni deo u oblasti A, verovatno bismo imali problema da doživimo crvenu boju. Ono što nismo učinili, jeste da posmatramo kako fizički proces (moždana aktivnost), sačinjava naše iskustvo. Ono što nazivamo 'fizičkim mozgom' je u stvari zbir iskustava, istih kao iskustva koja pokušavamo da objasnimo. Nema razlike koliko su detaljna objašnjenja ili modeli mozga koje činimo, u saglasnosti sa kvantno mehaničkim fluktuacijama u prostorno-vremenskom kontinuumu: svaka objašnjena komponenta će nići iz svoje sopstvene kolekcije iskustava i, kao i kod mape planinskog venca, čak i najjasniji model mozga, nije sam mozak. Razlika između fizičkog sveta i iskustvenog sveta, shodno svemu tome, čini se - u veštačkom; otuda naš prvi postulat: Iskustvo je jedina realnost za posmatrača.

Argumenti u prilog drugom postulatu

   Jedna je stvar reći da je iskustvo jedina realnost za posmatrača (nas lično na primer). Drugi postulat, sve ovo podiže za još jedan prag više: nema druge realnosti, sem iskustva. Hiljade godina, mislioci različitih kultura, razmišljali su o 'pravoj prirodi' stvarnosti iza našeg iskustva. Plemenske zajednice zamišljaju animirane duhove iza objekata i događaja. Religiozni lideri veruju da je postojanje udaljen, neuhvatljiv teološki plan. Filozofi se bore oko sveta idealnih platonskih formi iza objekata koje primamo našim čulima. A naučnici postuliraju fizičke ili matematičke temelje realnosti. Ali hiljade godina već, niko nije došao do zgodnog odgovora koji bi zadovoljio sve njih zajedno. Možda, postoji veoma malo razloga za to: iskustvo je sve što postoji.
   Trebalo bi da bude jasno raščlanjeno iz argumenata prvog postulata, da ideje o 'stvarnosti iza iskustva', jesu u stvari samo prerušeni modeli. Takve ideje oslanjaju se na konstrukciju koristeći verbalne jezike ili matematiku koja postulira nevidljive entitete koji aktiviraju naše iskustvo. Ali ovo je samo objašnjenje šta model jeste, i hipotetički nevidljivi entiteti su samo stubovi korelacija između iskustava.
   Dalje od toga, modeli se menjaju vremenom, kako posmatrači otkrivaju nove fenomene i pokušavaju da ih objasne. Na primer, iskustvo gravitacije je bilo konceptualizovano i modelirano veoma različito od vremena Aristotelove fizike, kroz Njutnovu dinamiku, sve do najnovije Ajnštajnove Teorije Relativiteta. Ali kamenje i dalje nepromenjeno pada na zemlju. U svakom slučaju, model ne može biti identifikovan sa nečim 'spolja' našeg iskustva. Ne postoji izlaz iz experimentalnog kruga. Otud naš drugi postulat: Ne postoji realnost, sem našeg iskustva.

sale11472

Eh na sreću čovečanstvo se ne drži tvoja dva postulata ..... da je tako sada bismo sedeli oko vatre u pećini i trebili stenice i veške jedni drugima......
Po(t)pis:
TS 10x50 LE dvogled ;)
70/900 refraktor
180/950 ogledalo u izradi
Nova Igracka Celestron MiniMak 70 --- bio na snizenju jako povoljan pa nisam odoleo ;D
Ostalo ne smem od sramote da stavim na spisak dok ne završim ;D

Kizza

Hm,ima Nele pravo kada kaze da se sve zavisi od iskustva,ako sam dobro skapirao dugi tekst,jer da smo rodjeni ovde a porasli u Kini govorili bi smo kineski.Mada mislim da se Ljudi razlikuju od zivotinja sto su skapirali sta je VREME i da kada nesto poseju da ce to vremenom porasti.Lavu je sve jedno koga ce da pojede,samo da se najede!
Za SUPERHERJA:
Nije mi jasna tema,pitas nas da li je zivot "donet" u Kometi na Zemlju ili sta je svrha zivota?
Ako Ljudski život teče nepovratno kao reka,šta nas čeka u Okeanu?

r2d2

June 25, 2008, 06:32:23 pm #41 Last Edit: June 25, 2008, 06:47:58 pm by r2d2
Quote from: Nele on June 25, 2008, 08:24:44 am

Prvi postulat: Iskustvo je jedina realnost za posmatrača

Drugi postulat: Ne postoji realnost sem iskustva



Fridrih nice ako se dobro secam.
Samo ima jedan problemcic kako ja vidim.

Posmatrac ima utisak da je potpuno sam na svetu jer njegova iskustva samoga sebe su samo njegova i ne moze ih doslovno deliti sa nikim (valjda ni sa kim), pa samim tim to bas i nema mnogo veze sa realnoscu (ono sto jeste (sta god to bilo)). Znaci ja nemam iskustva kako je to biti Pera, pa samim tim ako su to osnovi postulata izgledaju mi subjektivno.

   Malo da banalizujem do koske.
Jedna bakterija sa zamrsenim latinskim imenom zivi u mom zeludcu i pravi simbiozu sa mojim organizmom. Ako bi ona bila dovoljno inteligentna mozda bi se zapitala ko je to ona i da li postoje drugi oblici zivota. Na zalost sama ne bi uspela nista da shvati zbog okoline kojoj zivi. Ali ako bi se okupile kolonije tih bakterija u mnogo generacija mozda bi ukapirale posle mnogo matematike, fizike, biologije, hemije kao sredstva spoznaje realnosti da zive u jednom velikom organizmu ali da nisu deo njega vec im je to samo staniste. I ako bi primenili tvoj postulat "Iskustvo je jedina realnost za posmatrača" na tu nasu bakteriju, dolazimo do zakljucka da pored predpostavljene genijalnosti same bakterije ona uopste nema mogucnosti da sagleda svet oko sebe. A ako evolucijom i izadje iz zeludca i prilagodi se drugacijim uslovima onda to vise nije ta ista bakterija, vec nova vrsta! (Nasa vecna zudnja da se otisnemo put zvezda).

Logika nam kaze da ne postoji nacin da ta bakterija dokle god zivi u mom zeludcu spozna druge forme zivota van mog organizma. Ona nema mogucnosti da posmatra udaljene kvazare pa cak ni da razmislja  da li postoji zivot u kometama  ( to bese tema zar ne )....

I na kraju ja mogu biti svestan te bakterije i imati neku spoznaju o njoj ali ona o meni ne moze jer za to bi joj bio potreban slozeni nervni sistem koji ona tehnicki ne moze imati zbog zapremine moga zeludca.

Slazem se da ljudski um radi iskljucivo uz pomoc asocijacija.  Ali to nam je ujedno i najvece ogranicenje na zalost.

SUPERHEROJ

Quote from: r2d2 on June 25, 2008, 06:32:23 pm
Quote from: Nele on June 25, 2008, 08:24:44 am

Prvi postulat: Iskustvo je jedina realnost za posmatrača

Drugi postulat: Ne postoji realnost sem iskustva



Fridrih nice ako se dobro secam.
Samo ima jedan problemcic kako ja vidim.

Posmatrac ima utisak da je potpuno sam na svetu jer njegova......

Da, matrix je sjajna ideja za film, knjigu ili slican oblik SF, mada ne treba iskljuciti  ni tu mogucnost, ali mi ipak to deluje prekomplikovano, a za "zeludac i bakterije"...hmmm, pa ja sam bas nesto slicno pricao na temi "svemir, vaseljena kako izgleda?", ako te ne mrzi pogledaj, mozda ti se svidi to razmisljanje, a i dobices odgovor sta ja mislim o tome sta je svrha zivota? -pozdrav


Kizzo, procitaj temu od pocetka -pozdrav

Nele, svaka cast, samo ja bi te zamolio ako mozez malo manje opsirno - pozdrav

Nele

Hej, pa svi ste u pravu, svaka čast što se tiče izreenog. ne bih imao šta dodati. ovo što govorim je samo predlaganje... primećivanje i pokušavanje objašnjenja primećenog.

Uzmite jedan osrednji baštenski oblutak - zaista - podignimo jedan od njih, i okrenimo ga u ruci. Osetimo hladnoću kamena, grubost njegove površine, njegovu težinu na našem dlanu. Možda je u bojama veoma interesantnim, ili je samo sivkast, kao svaki običan kamen. Ako ima neku kristalnu strukturu, možda će i zasijati na suncu.
   Rotirajmo kamen u ruci i primetimo kako se menja vizuelno. Bacimo ga nekoliko metara dalje i posmatrajmo kako leti kroz vazduh, i pada na zemlju uz udarac. Šta je ova stvar - kamen?
   Po svemu sudeći, naša iskustva su izgleda upakovana zajedno, poput objekata koji su raspoređeni u prostoru. Tradicionalno, kazaćemo da ovi objekti imaju određene osobine kao što su oblik, težina, boja, itd., koje već dobro prepoznajemo našim čulima. Raspored ovih objekata u prostoru je definisan njihovim položajem i orijentacijom relativnom nekom uokvirenom referencom (obično telom). Nije posebno teško da mislimo o objektu kao nečemu "tamo" što nekako dolazi do naših čula/osećaja. Ali sa moje tačke gledišta, ono što zovemo objektom jesu ove grupe iskustava koje su usaglašene na određen način. Naravno, lako je osetiti uticaj pogleda na stvar treće osobe, gde su objekti u stvari van mozga. Ali iz ove iste perspektive, mozgovi (ontološki), nisu različiti od objekata koje se trude da obuhvate. Na primer, ako pokušavamo da izradimo kompjuterski vizuelni sistem koji može prepoznati različite objekte, kompjuter je očigledno samo još jedan objekat. Tako da su objekti zaista spolja mozga, ali nisu spolja iskustva.
   Možemo raščistiti ovu tačku gledišta uzimajući tačku gledišta prve osobe. Ovde, prepoznavanje objekata ima oblik otkrića. Zamislimo za momenat da prolazimo kroz naše prvo vizuelno iskustvo. Sve što vidimo je mozaik boja, senke, možda konturne linije. Sada pretpostavimo da posegnemo za mrljom na našem vizuelnom polju i dohvatimo nešto što svi mi ostali nazivamo 'kamenom'. Ako sada rotiramo kamen u našoj ruci, mrlja koja je kamen, formira neprekinuto vizuelno iskustvo koje je povezano strukturom u trodimenzionalnom prostoru. Upravo je rotaciono spajanje ovih vizuelnih perspektiva, ono koje definiše kamen kao omeđen i nepravilan, i shodno tome dozvoljava mu da 'izađe' iz vizuelne podloge u stvarnost kao objekat. Takođe, obratimo pažnju i na to da je upravo naš čin ono što generiše te transformacije.  Ako, umesto da ga rotiramo, kamen pomeramo levo ili desno, generisali bismo seriju vizuelnih iskustava koja tragaju za translacijom u prostoru pre negoli rotacijom.
   Podstaknuti smo da kažemo da je rotirana ili prevedena forma kamena kohezivna sukcesija vizuelne slike zato što je to krut objekat. Ali iz perspektive filozofije, upravo je jednostavno precizna korelacija prirode ovih iskustava, ona koja nam omogućava da nazovemo kamen objektom isprva. Ako zamenimo kamen sa jednim orahom, vizuelni doživljaj će biti drugačiji, ali korelacija između sukcesivnog iskustva tokom rotacije objekta, ili njegove translacije bila bi upravo jednaka onoj sa kamenom. (Matematički, kažemo da sukcesija vizuelnog doživljaja formira grupu; u ovom slučaju grupu rotacija i translacija u tro-dimenzionalnom prostoru). Ono što definiše vizuelno iskustvo kao krut objekat, shodno tome, nije neka karakteristika objekta "iza iskustva", već korelacija između promena naših iskustava. Ako bismo se pokrenuli nadohvat različitih mrlja u našem vizuelnom polju koje ostali od nas nazivaju "vodom" i onda rotiramo našu ruku, rezultujuće vizuelno iskustvo bila bi kruta rotacija pre negoli da ona "protiče" iz naše ruke na zemlju. U ovom slučaju, malo je verovatno da bismo iskusili "objekat" uopšte.
   U ovom rotacionom jedinstvu, mi možemo videti objekte u polju nasumičnih tačaka, dok god se ove tačke kreću u pravcu saglasnom sa rotacijom.
   Fizičari i matematičari imaju specifičnu reč za ovu vrstu transformacione strukture: zove se kovarijansa. U stvari, svi značajni "objekti" u fizici su definisani njihovim kovarijantnim karakteristikama sa respektom prema određenom setu transformacija (kao što su rotacija i translacija). Drugim rečima, karakteristike koje posmatramo tokom naših interakcija sa nekim fenomenima moraju ko-varirati sa našim činovima u zakonitom maniru, pre no što bismo ga uzeli uopšte u ozbir kao oblik. 
   Dali ste ikada primetili tačkicu na vetrobranskom staklu automobila, ali nikada niste bili sigurni da li je ona zaista tačkica ili neki udaljeni objekat? I dali ste ikada primetili da je jedini način po cemu bi ih mogli razlikovati, bio da pokrenete glavu u stranu? Tačka na vetrobranu će se 'pokrenuti' u jednom ili drugom smeru, a udaljeni objekat će se pokrenuti u drugom, pa ćemo tako dobiti razliku onoga što nam je blizu i udaljenog objekta. Rezultujuće iskustvo u datom momentu razlaže dve mogućnosti.
   Ali postoji još nešto. Ne samo da kovarijantne transformacije definišu objekte, one takođe odaju strukturu prostora u kome ti objekti interaguju. Uzmimo u obzir ponovo rotaciju i translaciju kamena u našoj ruci. Usaglašena vizuelna iskustva definišu kamen kao čvrst i zakrivljen objekat; ali iste ove transformacije definišu prostor sam kao tro-dimenzionalni (lokalni), Euklidski prostor. Matematički, možemo reći da uspeh vizuelnog iskustva definiše predstavu rotacione i translacione grupe u tri dimenzije, simbolisanom kao SO(3). Drugim rečima, objekti i prostor su dve strane iste korelacione relacije. Ajnštajn je jednom rekao da fizički objekti nisu u prostoru; nego, da su objekti prostorno izduženi. Ovim je mislio da prazan prostor nema smisla. Vidimo sada da pojam objekta kao "tvari po sebi" jeste takođe besmislen: oba entiteta, objekat i prostor, jesu jednostavno specijalne korelacije između naših iskustava. Ključna tačka u vezi ovog pogleda na svet i Univerzum, tj. na objekte i prostor, jeste da ovi korelacioni paterni generalizovano izrastaju iz naših delovanja. Na primer, većina objekata se ne kreće nužno rotiranjem oko ose ili nasuprot fiksirane pozadine. Umesto toga, mi moramo doslovce da posegnemo i iniciramo promenu u našem iskustvu (promenu u stanju), pre no što potrebna transformacija može biti izvršena. Bez sumnje, mnogi od nas vode računa o ovom veoma važnom izučavanju svoje okoline tokom perioda ranog detinjstva. Ovo takođe sugerira da ono što sačinjava objekat, može biti drugačije za druge vrste. Na primer, ptice većinom lete i ne provode mnogo vremena u hodanju ili ležanju. Vrsta transformacije indukovana letom (optički patern), karakteriše objekat kao zaravnjen ili obal, širok ili uzak, u kretanju ili ne, u prilaženju ili odlaženju. Balkonska šipka je za pticu samo mesto na koje može sleteti, ona nije nešto što je sprečava da padne sa balkona. Psiholog J.J.Gibson je bio prvi koji je razvio ovu ideju koju je nazvao-opažajna sredstva. Čula kao prijemni sistemi. U oblasti moderne fizike, Džon A. Viler je predložio ideju učešća, umesto "posmatrača" kako bi podržao činjenicu da se osobine sveta čine zavisnim od vrste merenja koja načinimo nad njim. Na ovaj način, mi biramo interagovanje sa sistemom koji proučavamo. Objekti su definisani dodatnim osobinama koje takođe teže da formiraju uzajamne snopove. Uzmimo ponovo baštenski kamen i ovoga puta zatvorimo oči. Kada ga držimo, kamen ima određeno stanje koje osetimo. Ako ga sada rotiramo kroz dlan koristeći prste, rezultat bi bio korelacija opipljivih iskustava, jedno za svaki položaj kamena u ruci. Ova opipljiva iskustva bi koreagovala na potpuno isti način kao ona koja smo ranije opazili kao vizuelna; obe grupe iskustava rezultuju iz grupe motornih akcija koje generišu skup rotacija. Na ovaj način, kamen je oba: i vizuelni objekat i opipiljivi objekat, sa istom strukturom uzajamne veze.
   Poznata kovarijantna struktura je ono što "drži" zajedničkim odvojene vizuelne i opipljive osobine kamena. Zamislimo sada da otvorimo oči dok okrećemo kamen u našem dlanu. Svaka orijentacija kamena generiše i vizuelno i opipljivo iskustvo. Individualno, ovi parovi iskustava ne moraju nositi nikakvu vezu jedni između drugih; naposletku, kako neko može uporediti statičku vizuelnu impresiju sa jednostrukim uslovima opipljivih iskustava? Ipak, dve grupe korelacionih iskustava, obe formiraju predstavu tro-dimenzionalno rotirajuće grupe. Šta više, ove predstave su izomorfne; za svako dato vizuelno iskustvo, uvek možemo pronaći i par opipljivih iskustava i rotacija kao što je činjenica da će sama rotacija mapirati jedno vizuelno iskustvo u drugo i u isto vreme, koje će mapirati opipljiva iskustva jedno u drugom. Na ovaj način, korelacije dva iskustva podrzumevamo istim "objektom".
   Ali sačekajmo za trenutak, jer možemo lako primetiti: zašto su ove dve različite grupe izomorfna iskustava uopšte? Ovo nije iz razloga što postoji "stvar kakva jeste", u pozadini iskustva. Svako opažanje dvoličnih objekata u zaleđu našeg iskustva je jednostavno model korelacija u našem iskustvu.

Ja se zaista neću više javljati, jer ne umem pisati kratko. Izvinite svi najiskrenije zbog ovoga!

Kizza

Ma Nele slobodno ti pisi samo da znas da si mi napunio datoteku!
Za SUPERHEROJA:
Tema glasi : ZIVOT U KOMETI?Mislim da je zivot u njoj nemoguc ali da kao "frizider" cuva klicu zivota, to je moguce ;)
Ako Ljudski život teče nepovratno kao reka,šta nas čeka u Okeanu?