Hyperspace Drive

[CyberianIce]

Za pocetak mozda treba baciti pogled na ovo:
http://www.elitesecurity.org/t154379-0-Hyperspace-svemirski-pogon-alias-Warp-pogon-iz-Star-Trek-uskoro-postaje-realnost

Ne znam sta reci, uopste nisam ni siguran da je ova tema na pravom mestu, ali evo sad. Davno sam ucestvovao u toj diskusiji i isto tako davno je napustio. Mislim da ovde ima mnogo kvalifikovanih kadrova za diskusiju na tu temu nego na [es]. Od tada do danas sam prevrnuo sam pola wikipedije da nadjem neke smernice u kom pravcu valja razmisljati i nasao sam jedino ovo:

http://en.wikipedia.org/wiki/Faster-than-light

i

http://en.wikipedia.org/wiki/Alcubierre_drive

E sad postavljam sledeca pitanja u nadi da ce se iz ovoga razviti neka diskusija gde bi mogao bolje da shvatim prirodu ove ideje: Kako su uopste ovi ljudi dosli na tu ideju da putuju superluminalnim brzinama? Na kom principu to fercera u teoriji? Ako sam dobro razumeo to je utemeljeno koliko i teorija struna, i jos manje (matematicki model fercera ali nema nikakve sanse za prakticu realizaciju) Recimo da je to i teorijski skroz moguce a prakticno nemoguce jer nema dovoljno materije (energije) u citavom kosmosu da bi se ispostovale neke jednacine, da li to znaci da bi danas-sutra moglo nesto po tom pitanju da se promeni? Mislim mozda se otkriju neki novi fenomeni i neki novi zakoni fizike koji to mogli da promene? Da li je nada u Warp pogon totalno izgubljena?

[CyberianIce]

Dobro, razumem da niko ne zna nista o ovome i da se suzdrzavate od spekulacija. Hajde da pocnemo sa "laksim" gradivom. Jedan moj kolega je surfujuci na netu dosao do sledeceg clanka:

Jesili ti ziv jebote... brate mili ko da si u zemlju propao... Daj javi se malo civilizaciji da znamo da postojis....

Ovo sam ja pronasao surfajuci po netu:

1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alain-a Aspect-a, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspect-a, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni temelje na kojima počiva današnja nauka.

Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez ozira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od 10 metara ili 10 biliona kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom momentu zna šta druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši Ajnštajnovu postavku u koju se dugo vjerovalo tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispitaju Aspect-ove nalaze. Dok je sve ovo inspirisalo i neke da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj univerzum čini da je materijalne prirode on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno hologram gigantskih proporcija.

Da bi razumjeli Bohm-ovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome - šta je to u stvari hologram. Hologram je tro-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera.

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografisan prvo mora da se izloži svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera. Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se tro-dimenzionalna slika originalnog objekta.

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

"Cjelina u svakom djeliću" je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tokom većeg dijela svoje istorije zapadnjačka nauka se nosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego - samo manje cjeline.

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerisao jedan novi način interpretacije Aspect-ovog otkrića. Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što je na svom fundamentalnom nivou isto.

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje:

Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće te da postoji neka određena veza između njih.

Kada se jedna od njih okrene, i druga se takođe malo pomakne, mada ne na baš isti način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarijuma, drugu vidimo s njene bočne strane. Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne momentalne komunikacije, mada se očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između subatomskih čestica u Aspect-ovom eksperimentu.

Prema Bohm-u, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa akvarijumom. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu odvojeni "djelovi", nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije pomenuli. I pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od ovih "eidolona", i sam univerzum je jedna projekcija, tj. hologram.

Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako ljudska priroda ima tendenciju da definiše, klasifikuje i svrstava sve fenomene ovog univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari vještačka, jer je cijela priroda, u svojoj suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu, jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina. Tako se vrijeme i tro-dimenzionalni prostor mogu posmatrati kao i ona riba kad se posmatra na dva TV monitora, odnosno kao projekcija jednog dubljeg realiteta.

Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju.
Šta sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu koja postoji i koja je ikada postojala - svaki mogući oblik materije i energije, od snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može gledati kao na kosmičku robnu kuću "Svega Što Postoji".

Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo šta sve još leži sakriveno u ovom superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za dalji razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje mehanizma "cjeline svakog djelića", odnosno prirode skladištenja memorije.

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi - hologram.

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako naš mozak funkcioniše na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ "zebra", vi ne morate da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije "prugasta", "slična konju", i "afrička životinja", momentalno će vam pasti na pamet.

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije.

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo razumljivija kad se uzme u obzir Pribram-ov holografski model mozga. Druga je, kako to mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.

Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato što hologram i funkcioniše kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko čula primljene vibracije - u unutrašnji svijet naše percepcije.

Jedan veliki broj dokaza sugeriše da se mozak koristi holografskim principima prilikom obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među neurofiziolozima.
Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruiše «tvrdu», odnosno, opipljivu realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija, nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni sistem takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o tzv. "osmičkoj frekvenciji" i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar frekvencija. Ova otkrića sugerišu da se u holografskom domenu mozga ove vibracije razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju.

Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohm-ovom teorijom. Jer ako je "čvrstoća" svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je tamo je, u stvari, samo jedan "oblak" frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram koji samo odabira i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara u percepciju, šta je to onda - objektivna realnost?
Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji. Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet - Maya, samo jedna iluzija, i to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija. Mi smo u stvari "prijemnici" koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija, i ono što mi "izvučemo" iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.

Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohm-ovih i Pribram-ovih gledišta, danas nazivaju "holografskom paradigmom". Dok je mnogo naučnika pozdravilo ovu teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila.
U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija može da putuje od uma individue "A" do uma individue "B", na velikim razdaljinama, a takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako tvrdi naučnik Grof, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja svijesti.


I naši najfundamentalniji stavovi o realnost postaju sumnjivi, jer u jednom holografskom univerzumu čak su i događaji koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, već unaprijed bili određeni. Sinhronizam ili slučajnosti sa smislom, odjednom postaju jasni, a na sve u realnosti bi trebalo da se gleda kao na jednu metaforu, jer čak i najslučajniji događaji mogu da otkriju neku simetriju u svojoj pozadini.

Da li će nauka prihvatiti Pribram-ovu i Bohm-ovu holografsku teoriju, ili će ona biti osuđena na smrt, ostaje da se vidi. Međutim, ono što se sa sigurnošću može reći, ona je već ostavila jak utisak na način razmišljanja mnogih naučnika. I u slučaju da se dokaže da holografski model ne pruža najbolje objašnjenje za momentalnu komunikaciju, kada dvije subatomske čestice međusobno šalju informacije jedna drugoj, u najmanju ruku, kako primjećuje Basil Hiley, profesor fizike sa londonskog Birbeck koledža, "Aspect-ovo otkriće pokazuje da moramo biti spremni da uzmemo u obzir radikalno nove poglede na realnost".

Zanima me sta mislite o ovome? Gde je Ljubo, vec neko vreme ga nema na forumu?

[Yagodinac]

Manje sam upućen u teorijsku fiziku da bih komentarisao prvi deo posta, mada me neodoljivo podseća na tvrdnje nekih ruskih "naučnika", tačnije jednako je neverovatno.

Drugi deo i analogija mozga sa hologramom ne stoji. Ljudski mozak funkcioniše na hemijskom principu i ne možeš da odvojiš nešto neurona od celine pa da oni rade kao zasebna celina (u kontekstu mozga). Mozak je jedna izvanredno složena celina i često mala strukturna oštećenja dovode do velikih defekata. Tipičan primer je Parkinsonova bolest gde se pacijent nekontrolisano trese i nije sposoban da izvede ni osnovne pokrete. Parkinsonizam nastaje zbog oštećenja jednog dopaminergičnog segmenta poznatog kao substantia nigra a to je struktura zapremine samo nekoliko kubnih milimetara...

Drugim rečima ni drugi deo posta nema veze sa realnošću, ja mislim verovatno zato što je taj lik hteo mozak da iskoristi kao analogiju za neke svoje ideje. Pogrešna mu je analogija, da je mozak hologram moždani udar nikad ne bi bio toliko smrtonosan. Jednostavno bi ostali segmenti kompletno preuzeli funkcije oštećenog segmenta.

[bear]

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

STOP. U poslednjoj recenici je greska. Sadrzi kompletnu SLIKU ali ne i INFORMACIJE. Informacije koje nisu vidljive iz perspektive tog manjeg dela su izgubljene.

[kruska]

ako kanis pobijediti(znati) ne smijes izgubiti(zaboraviti)

potvrdjeno je postojanje memorijskih proteina , a neuroni su medijatori distribucije znanja tj primenjivanja memorije.  bolni nadrazaj se vise pamti jer je stimulus negativan faktor i pravi odbojnost, ( odbijenu cesticu)
Logika teksta je interesantna ali mislim da ovde neko gresi.
Cesto prenos misli na daljinu izaziva kod odredjenih ljudi da postaju paranoicni jer u sustini znaju sta drugi misle ali pojacano pa cesto zavrse u ludnici( crnoj rupi)

najbolje je biti na sredini galaksije( Zemlja) ( niti smrdis niti mirisis) a imas dosta vode i pasulja...

Ps. ovo je glavni odgovor --- da li se ruza moze uociti u grafickom prikazu strukture memorijskih proteina ili je to novi strukturni model za kodiranje , zapravo ovo me podseca na foru sa homeopatama ... ko  zna..

[vlajkoni]

1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alain-a Aspect-a, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspect-a, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni temelje na kojima počiva današnja nauka.
Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez ozira na to koliko su jedan od drugog udaljeni.

1982?!

To je samo razrada nečeg što postoji u teorijskoj fizici od mnogo ranije, a zove se: EPR paradoks ili kvantna zapletenost.
Skraćenica ,,EPR" predstavlja početna slova prezimena naučnika Alberta Ajnštajna (Albert Einstein ), Borisa Podolskog (Boris Podolsky ) i Natana Rozena  (Nathan Rosen), koji su zajedno osmislili ovaj misaoni eksperiment i predstavili ga u svome radu iz 1935 godine, u kojem iznose argumente u prilog teze da kvantna mehanika nije kompletna ili potpuna fizička teorija. 
EPR paradoks izveden je iz pojave predviđene kvantnom mehanikom, pozate kao kvantna zapletenost (quantum entanglement), koja pokazuje da merenja izvršena u prostorno odvojenim delovima kvantnog sistema mogu očigledno da imaju trenutan uticaj jedno na drugo.
Aspect i njegovi saradnici su samo jedna od ekipa koja se bavila ovim.

Više na:
http://sr.wikipedia.org/sr-el/EPR_paradoks

[vlajkoni]

Za pocetak mozda treba baciti pogled na ovo:
http://www.elitesecurity.org/t154379-0-Hyperspace-svemirski-pogon-alias-Warp-pogon-iz-Star-Trek-uskoro-postaje-realnost

Ne znam sta reci, uopste nisam ni siguran da je ova tema na pravom mestu, ali evo sad. Davno sam ucestvovao u toj diskusiji i isto tako davno je napustio. Mislim da ovde ima mnogo kvalifikovanih kadrova za diskusiju na tu temu nego na [es]. Od tada do danas sam prevrnuo sam pola wikipedije da nadjem neke smernice u kom pravcu valja razmisljati i nasao sam jedino ovo:

http://en.wikipedia.org/wiki/Faster-than-light

i

http://en.wikipedia.org/wiki/Alcubierre_drive

E sad postavljam sledeca pitanja u nadi da ce se iz ovoga razviti neka diskusija gde bi mogao bolje da shvatim prirodu ove ideje: Kako su uopste ovi ljudi dosli na tu ideju da putuju superluminalnim brzinama? Na kom principu to fercera u teoriji? Ako sam dobro razumeo to je utemeljeno koliko i teorija struna, i jos manje (matematicki model fercera ali nema nikakve sanse za prakticu realizaciju) Recimo da je to i teorijski skroz moguce a prakticno nemoguce jer nema dovoljno materije (energije) u citavom kosmosu da bi se ispostovale neke jednacine, da li to znaci da bi danas-sutra moglo nesto po tom pitanju da se promeni? Mislim mozda se otkriju neki novi fenomeni i neki novi zakoni fizike koji to mogli da promene? Da li je nada u Warp pogon totalno izgubljena?

Ideja je sledeća: treba se napraviti takva metrika tako da prostor oko npr. svemirskog broda pravi jedan talas ili mehur pri čemu će se prostor ispred broda sažimati u pravcu u kome brod želi da leti, a iza će se ponovo širiti. Svemirski brod bi tada na neki način "jahao" na tom talasu, pri čemu bi on lokalno, tj. u odnosu na prostor unutar talasa mirovao, ali bi se zajedno sa talasom kretao brzinom koja nije ničim ograničena. Kao posledica lokalnog mirovanja svemirskog broda ne bi dolazilo do vremenskih i prostornih dilatacija, tj putnici u brodu i posmatrači pored kojih brod prolazi mere iste prostorne i vremenske intervale, i brod bi čak i pri ubrzavanju bio u stanju slobodnog pada, tj. putnici ne bi osećali ubrzanje dok bi na ivicama talasa vladale strašne gravitacione sile zbog velikog zakrivljenja prostora.Ovo je tzv. warp bubble.

E, to je tako teorijski. Ali ako uzmeš Alcubierre-ovu metriku i središ jednačine dobićeš "malo" čudne stvari u zidu mehura. Jako problematične odnose: pritisak/gustina,  energija/gustina, impuls/stres i uz to još samo i negativnu gustinu energije/materije.
Normalna materija kakvi mi poznajemo ne bi bila u stanju da napravi takvu raspodelu pritisak/gustina/stres. Za to je potrebna tzv. "egzotična" materija sa negativnom gustinom.

[CyberianIce]

Zahvaljujem se na interesovanju, ali upravo to sto pises nije mi jasno. Ideja je da se prostorvreme zakrivi, odnosno rasteze, ali taj tvoj "warp bubble" zahteva da se jos pri tome i "pokida". Alcubierre dirve upravo predlaze nesto totalno drugacije e to mi nije jasno kako su to zamislisi u osnovi.

[vlajkoni]

Zahvaljujem se na interesovanju, ali upravo to sto pises nije mi jasno. Ideja je da se prostorvreme zakrivi, odnosno rasteze, ali taj tvoj "warp bubble" zahteva da se jos pri tome i "pokida". Alcubierre dirve upravo predlaze nesto totalno drugacije e to mi nije jasno kako su to zamislisi u osnovi.

Ovo što sam ja opisao ovde jeste Alcubierre drive ili "warp bubble" - to je isto. Isto objašnjenje je i na linku koji si ostavio:
"a method of stretching space in a wave which would in theory cause the fabric of space ahead of a spacecraft to contract and the space behind it to expand.[1]  The ship would ride this wave inside a region known as a warp bubble  of flat space. Since the ship is not moving within this bubble, but carried along as the region itself moves, conventional relativistic effects such as time dilation do not apply in the way they would in the case of a ship moving at high velocity through flat spacetime. "

Tako da ne znam šta si mislio pod:

Alcubierre dirve upravo predlaze nesto totalno drugacije e to mi nije jasno kako su to zamislisi u osnovi.

[CyberianIce]

Dobro, kako su oni to planirali da razvuku prostorvreme, ako  ga razvlace toliko da tezi ka beskonacno, citava metrika se pomera i brzina svetlosti tezi ka 0 (stanje apsoluitnog mirovanja). Znaci warp bubble ne moze ni da postoji a jos manje kretanju unutar nega. Ako zanemarimo ovu cinjenicu, i posmatramo rastegnuto prostorvreme oko tog baloncica i ako brod unutar njega miruje, jedanput kada se prostorvreme vrati u prethodno stanje, brod se mora vratiti u tacku odakle je i posao, znaci nije maknuo nikuda, bez obzira na referantni sistem, bez obzira na razlicitu metriku. Osim ako nisu provalili nacin da razdvoje prostorvremenski kontinuum. Da ga "pokidaju" nekako, kako bi se baloncic mogao ufuljati elegantno u neku drugu tacu...

[CyberianIce]

Sad tek vidim da se malo izlupetao vezano za brzinu svetlosti u prvoj recenici ali ne znam kako drugacije to da predstavim. Znaci da sprecimo zabune: brzina svetlosti ostaje konstantna svaka njena promena je samo posledica promene metrike, tako da ona prividno opada za posmatraca van varp mehura, ali je u svakom smislu konstantna. Medjutim nije mi jasno da ako brod i dalje stoji unutar mehura nece menjati svoj pozolaj uopste. taj "A-drive" (u daljem tekstu) predlaze da se citavo prostorvreme pomeri dok letelica miruje. Gledajmo na to ovako: zamislite da imate jednu milimetarsku hartiju na levom kraju imate tacku A (pocetni polozaj) i na desnom tacku B (destinaciju). Razdaljina izmedju pocetne i krajnje tacke je 100mm. Ma kako presavijali taj papir tacku A ne mozete da prenesete u tacku B jednom kada se papir ponovo rasiri stvari ostaju na svom mestu, znaci tacka A mora da predjete 100 linija kako god da skupite ili rastegnete prostor izmedju njih. Jedini nacin je da nekako isecete citav papir ali to nije nikakvo resenje...

[vlajkoni]

CyberianIce Alcubierre drive je matematički model, a ne konkretan projekat za inžinjerskim rešenjima. Inžinjering samog prostora je nešto što je samo teorija i sve su ovo samo matematičke spekulacije. Mi na sadašnjem novou razvoja ne može čoveka da pošaljem dalje od Meseca, a kamoli da razvijamo "megascale" inžinjering i prostor-vreme inžinjering.
Sa druge strane pitanje je da li će ovo ikad moći da se izvede u praksi jel se uopšte nezna da li postoji/ili može da se proizvede egzotična materija koja može da "trpi" takvu raspodelu pritisak/gustina/stres.
Prosto rečeno nezna se kako bi ovo uopšte moglo da se izvede.

Što se tiče analogije sa papirom ... izgleda da si pogrešno shvatio...
Dakle ovde nije u ptanju crvotočina na koju izgleda ti misliš kad govoriš o spajanju papira i sl.
Na worp bubble gledaj kao na neku vrstu anomalije prostora....prostorni talas. Sam taj talas se ne širi kroz prostor on je "anomalija" ili talas samog prostora. Iz tog razloga njegovo kretanje nije ograničeno brzinom svetlosti koja je maksimalna brzina kretanja kroz PROSTOR. Brod bi bio unutar mehura i njegova brzina kretanja bi bila praktično neograničena jer se mehur ne kreće kroz prostor....Dalje znaš ... prostor ispred broda sažima se u pravcu u kome brod želi da leti, a iza se ponovo širi.

[CyberianIce]

Nisam mislio na crvotocine, mada je to cak i moguce na kvantnom nivou (kvantna pena). Govorimo o tipicnoj promei metrike sto je po mom misljenu cista izluzija (kao nekakav madjionicarski trik) - mozda teorijski izgleda kao da je FTL moguc ali prakticno presipamo iz supljeg u prazno. Kako god da okrenes, nisam znao da je uopste matematicki moguce "pokidati" prostorvreme. Odnosno matematicki je verovatno moguce mnogo stosta pa cak i razdvojiti vreme od prostora, ali mi nije jasno da takav vid anomalije jos uvek nije zabranjen nekakvim postojecim zakonima fizike. Nije pitanje da li mi mozemo da napravimo nesto na ovom pitanju, vec je pitanje da li postoje neke slicne anomalije (pojave) u svemiru koje su bazirane na tako egzoticnim resenjima... Ovo resenje je jedini nacin da zaobidjemo barijeru o prenosu informacija FTL, ali i ovako i onako totalno zaobilazi dobar deo danasnjih prihvacenih postavki fizike.

[vlajkoni]

Ja nisam nigde pročutao da je tako nešto bilo gde uočeno. Ovo je samo teorijska spekulacija. Ma da evo šta stoji na wiki:
"It is true that certain experimentally verified quantum phenomena, such as the Casimir effect, when described in the context of the quantum field theories, lead to stress-energy tensors which also violate the energy conditions and so one might hope that Alcubierre type warp drives could perhaps be physically realized by clever engineering taking advantage of such quantum effects. "
Dakle on nije u suprotnosti sa teorijom, ali ima tu mnogo teorijskog "natezanja".
Pogledaj Difficulties na linku.
Na kraju kaže:
"A paper by José Natário published in 2002 showed that it would be impossible for the ship to send signals to the front of the bubble, meaning that crew members could not control, steer or stop the ship."

[CyberianIce]

Vidis, za pocetak to krsi zakon odrzanja energije, o tome ti pricam...