• Welcome to Forum Astronomskog Magazina. Please login or sign up.
 

Nastanak zvezda u glavnom nizu - evolucija naseg Sunca

Started by r2d2, October 17, 2013, 10:39:30 am

Previous topic - Next topic

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

r2d2

Očigledno je naše sunce rodjeno kao druga generacija zvezde. Jedna ili nekoiko supernovih je ekslodirala i tako stvorila u samoj eksploziji bogastvo hemiskih elemenata koji su teži od gvoždja, a to bogatstvo krasi naše planete u sunčevom sistemu. Radjanje samih zvezda se dogadja u zvezdanom porodilištu u  maglinama. Konretno pre skoro 5 milijardi godina naše Sunce je upalilo nuklearnu baklju unutar sebe i pri tom  odpočelo igranku sa drugačijim masenim pravilima rotiranja oko centra galaksije, a uz put   polako stvarajući set planeta, i raspršujuči ostatke magline koja se našla unutar samog zvezdanog sistema. Poklapa li se to vreme sa poćetkom ponovne inflacije tj. superubrzanjem širenja svemira koji je tada počeo?

Da li postoji mogućnost pronalsaka prvobitne magline sunčevog porodilišta?


Naša zvezda koristi uglavnom vodonik  kao gorivo i samo postojanje druge generacije zvezde koja koristi vodinik može nam sugerisati da je naše zvezdano porodilište bilo obavezno ogroooman oblak vodonika koji se poprilično proteže u prostoru. Može li se izračunati koliko minmalno mora biti velika ta ogromna maglina?

S obzirom da znamo da galaktička godina iznosi 2,2 x 10^8 , znamo spektralnu klasu, znamo prečnik rotacije oko centra galaksije,  te znamo da u bivšem porodilištu moramo tražiti  pulsara ili nekoliko njih u velikom oblaku vodonika, ima li potencijalnih zona?

Možemo li barem odrediti kružni odesečak u našoj galaksiji gde sigurno nismo mogli da nastanemo (kao zvezdani sistem)? knp blizu središta galaksije!

Jasno mi je da je moje pitanje sa previše nepoznatih, ali voleo bih kada bi postojalo barem nagadjanje!
Nekako mi se čini da postoje mnoge nepoznanice sa kojima se susreću klasične teorije i formiranja galaksija i formiranja zvezdanih sistema...
Kao da to nije ni malo završena priča koja potpuno može da se promeni (možda uzimajuči u obzir higisovo polje dobijemo potpunu drugačiji način stvaranja zvezda i planeta i galaksija).....

Yagodinac

Pitanja vrlo interesantna, ali izuzetno teška. Imamo malo (posrednih) podataka na osnovu kojih treba da izvodimo zaključke... Velike su šanse za grešku.

Quote from: r2d2 on October 17, 2013, 10:39:30 am
Da li postoji mogućnost pronalsaka prvobitne magline sunčevog porodilišta?


Naša zvezda koristi uglavnom vodonik  kao gorivo i samo postojanje druge generacije zvezde koja koristi vodinik može nam sugerisati da je naše zvezdano porodilište bilo obavezno ogroooman oblak vodonika koji se poprilično proteže u prostoru. Može li se izračunati koliko minmalno mora biti velika ta ogromna maglina?


Mislim da je dužina trajanja molekularnog oblaka dosta kratka etapa u odnosu na starost Sunca. Prvobitna maglina (molekularni oblak) nakon kondenzovanja u zvezde možda je oduvan sjajem mladih masivnih zvezda, možda je kompletno kondenzovan u više generacija zvezda, a možda uopšte nije bio tako veliki.

U prilog činjenici da od velikog oblaka nema ništa govori nekoliko stvari. Prvo, oblak se upalio usled gravitacionih tumbanja po granama galaksije, prvi razlog kondenzacije; i usled udarnih talasa bliskih supernovih - i to je drugi primarni razlog. I ako je bilo velikog oblaka, za nekih 20-30 rotacija galaksije nema šanse da odredimo gde smo tačno nastali mi a gde su ostaci oblaka ili gde su naše zvezde rođake.

Ono što je sigurno to je da Sunce nije član nikakvog otvorenog zvezdanog jata, a i ako je nekad bilo - to jato sasvim sigurno ne postoji više. Kondenzacijom oblaka nastaju mlada otvorena jata ali relativno kratko traju: možda jednu galaktičku godinu. Samim tim i ako je nastao pulsar u kompletu sa nama - ko zna gde je dosad završio i u kom kraku galaksije.

A ne treba zaboraviti da pulsare možemo da vidimo samo ako nam namignu svojim polom...  ;)

Zaključak: daleko smo mi od porodilišta. Pre će biti da smo na sredini života, u najboljim godinama.

kruska

ja bih jedino dodao da je mozda Jupiter mogla biti druga zvezda u nasem sistemu, ali eto "srece"...
🌠

vasja

Ako hoćemo da bar malo priđemo odgovoru, neophodno je da sa najvećom mogućom preciznošću ustanovimo kretanje svih zvezda u našoj galaksiji za koje možemo da utvrdimo kretanje. Ovo se može uraditi samo kroz jako dugačak vremenski period. Jedino što mi pada na pamet je poređenje foto ploča urađenih pre 100 godina i današnjih slika neba. Tako bi ustanovili bar neku procenu kretanja okolnih zvezda.
Sa tom informacijom možemo da probamo da motamo film unazad 5 milijardi godina ili bar onoliko koliko nam podaci dozvole.
U svakom slučaju prilično zanimljivo pitanje!
Skywatcher 250/1200, AZ-EQ6<br/>Newton reflektor Skywatcher 250/1200<br/>Refraktor TecnoSky APO 130/900<br/>Canon EOS 60D<br/>Canon EF 70-300mm f/4-5.6L IS USM

Yagodinac

Na osnovu paralakse moguće je meriti udaljenost bližih zvezda; moguće je odrediti i njihovo kretanje ali sasvim sigurno ne možemo film premotati ni milion a kamoli milijarde godina unazad. Nije tu pitanje hardverskih potencijala za jednačinu sa sto milijardi varijabli, nego pitanje što svaka zvezda može da pretrpi bezbroj gravitacionih uticaja neotkrivenih manjih i većih tela... Pa stvaranje i razaranje zvezdanih sistema, nove i supernove kojih čas ima - čas nema... Posle nekog vremena ostane planetarna maglina koja se brzo raziđe, a mi nemamo ni posredne dokaze kolika je zvezda bila koja je eksplodirala... A kako tek izmeriti gravitacioni uticaj koji je nekada vršila ako ne znamo ni kolika je bila, itd.

Kažem ja, mnogo težak zadatak. Kao kad hoćeš da mapiraš putanje molekula u čaši vode  ;D

spadej

Casu vode bar mozemo da izmerimo, i da izracunamo koliko molekula vode ima u njoj.   

johnny984

Broj molekula da, prilično lako, ali da predvidimo njihovo haotično kretanje, tj. braunovo kretanje, malo teži slučaj. Isto važi i za premotavanje filma unazad  :)
"Two things are infinite: the universe and human stupidity; and I'm not sure about the universe."
                                                                                                                   -Albert Einstein

r2d2

Verovatno je problem što tako malo znamo a da je pouzdano. I posmatrački i teoretski.

Sklon sam da se složim da se gas relativno brzo može raspršiti.

Zbunjuje me samo postojanje gigantskih oblaka kojih i nije da baš nema *(knp konjska glava, itd),  uprkos predpostavci o  kraćem trajanju u odnosu na trajanje neke zvezde (pa nek bude i masivna-kratkoživuća recimo crveni džin) .

- Ili se ti gigantski molekularni oblaci stvaraju na neki nepoznati način.
- ili traju prilično dugo (konjska glava je udaljena samo 1600 svetlosnih godina, te sigurno postoji i ovog trenutka)
- Ili su mnogo češći nego što zamišljamo.
- Ili konbinacija sva tri scenarija, ma ko zna?


- Nikako nije isključeno (barem se meni čini) da samo postojanje zvezdanih porodilišta je prilično česta pojava (zvezda onoliko), a da bi ih videli potreban je niz zgodnih okolnosti da ih uopšte vidimo ili detektujemo.

Predpostavimo na trenutak da su retka pojava. To bi značilo da su svi zvezdani sistemi uglavnom poreklom iz najbližeg prodilišta. Jupi...

Ali ako predpostavimo da su oblaci česta pojava, eto komplikacije...


To nas sve naizgled udaljava i od same mogućnosti pretpostavke pronalaska eventualnog porodilišta našeg sunca.

Ipak da li je sve tako crno pitam se?

Smemo li da pravimo analogiju čaše vode sa kretanjima u jednoj galaksiji?

Mi ne bi smeli da kretanje molekularnog oblaka poredimo sa barunovim kretanjem ili kretanjem molekula u čaši vode jer naša galksija  je uglavnom prazan prostor i to dosta prazniji ako ga uporedimo sa čašom vode. U čaši vode dejstuje uglavnom kinetička + elektromagnetna sila na sudar čestica a na galaksijska tela samo  privlačna gravitaciona sila + ugaoni momenat centra galaksije. Opet nam ta činjenica može izgledati kao dodatna komplikacija, ali u principu je manje haotična.

Dalje,

Ako uzmemo u obzir da ugaone brzne svih delova samog diska galaksije  se drugačije ponašaju od recimo promešane čaše vode, iako poprilično daleko od cilja možda možemo pričati o verovatnoći pronalska zvezdanog porodilišta upravo tu na istoj ili sličnoj  kružnoj sferi. Tamna materija pravi drugačije masene odnose u rasporedima od recimo našeg sunčevog sitema gde su planete maseno rasporedjene po svom sastavu (planete sa težim elementima  bliže suncu, lakše planete dalje). Otkriće Vere Rubin nam ukazuje da iako je sve i dalje prekomplikovano nije totalno beznadežno.

Možda ne treba da se fokusiramo na kretanju svih zvezda kako sugeriše Vasja već samo na kretanje onih zvezda koji se nalaze u istom ili bliskom  delu kružnog diska orbite našeg sunca oko centra galaksije?

Dodatni problem sa takvim ili bilo kakvim pristupom leži što mi naš mlečni put posmatramo iz perspektive koja je nezgodna, te nam je trebalo oho vremena da pokušamo da saznamo kojoj grupi galaksija pripada naša (sa prečkom ili bez itd itd). Mi galaksiju  vidimo nesimetrično jer centar joj nije na sredini, što je posledica  položaja i udaljenosti! Iza centra ne možemo da vidimo na žalost...

Stoji Yagodinčeva opaska o pulsarima.

I dalje me zbunjuje tolika količina vodonika u samom našem suncu!

Yagodinac

A propo Braunovog kretanja molekula vode; to je bila samo ilustracija koliko je teško mapirati putanju; nikako analogija sa rotacijom galaksije.

Da pokušam nešto da sublimiram (konsultujući literaturu, naravno  ;D). Ukratko, međuzvezdana astronomija:

Poreklo i sastav: masivni molekularni oblaci - progenitori su sastavljeni pre svega iz vodonika i prašine, ali ima tu i helijuma i (vrlo) malo drugih elemenata. Mogu da budu prilično veliki i stari, veličina ide do nekoliko stotina SG u prečniku a starost dostiže milione godina.
Manji oblaci predstavljaju Bokove globule ili male čaurice gustog gasa u kome se upravo stvaraju pojedinačne zvezde.
Astrofotografi bi te oblake/magline podelili na plave i crvene, a astronomi na refleksione i emisione. U prvom slučaju mlade masivne zvezde koje emituju energiju izazivaju odbijanje o čestice gasa i prašine pre svega na kraćim (plavim) talasnim dužinama. Međutim, zagrevanje okolnog gasa (pre svega vodonika) izaziva njegovo svetlucanje u crvenom delu spektra.
Ovo sve pišem da bi smo rasvetlili sastav i ponašanje oblaka.

Okidači za sažimanje molekularnih oblaka mogu biti dve stvari: gravitacioni (negde i plimski) talasi koji putuju kroz galaksiju, nastali interakcijom dva galaktička sistema; i udarni talas eksplozije supernove. Sve to pokreće zgušnjavanje oblaka u pojedinačne porcije i to su nukleusi budućih zvezda. Otprilike jednom kad počne - taj proces nezadrživo ide ka stvaranju zvezde. Potom udarni talasi bliskih eksplozija mladih masivnih supernova takođe deluju kao okidač i iz ostataka oblaka se cede nove zvezde.

Postojanje molekularnih oblaka u ostalim tipovima galaksija je različito. Uobičajeno je da se sve ovo o čemu pričamo dešava u spiralnim sistemima, a u manjoj meri i u nepravilnim galaksijama. Međutim, eliptične galaksije su po pravilu oduvale sav svoj gas i prašinu van sebe a isto tako u njima dominiraju stare srvene zvezde. Moguće je to da je zbog stapanja više galaksija u jednu veću eliptičnu; tom prilikom dolazi do strahovitih gravitacionih tumbanja pa se gas i prašina rasprše. Svakako, nedostatak molekularnih oblaka kod eliptičnih galaksija ima veze sa galaktičkom evolucijom. To znači da je proces nastanka zvezda kod njih davno završen i da su ostale samo stabilne zvezde glavnog niza neke prosečne mase koje mogu da prežive tako dugo. Masivnih mladih nema, supernova takođe.

Quote from: r2d2 on October 19, 2013, 08:41:05 am

- Ili se ti gigantski molekularni oblaci stvaraju na neki nepoznati način.
- ili traju prilično dugo (konjska glava je udaljena samo 1600 svetlosnih godina, te sigurno postoji i ovog trenutka)
- Ili su mnogo češći nego što zamišljamo.
- Ili konbinacija sva tri scenarija, ma ko zna?



Molekularni oblaci o kojima je reč sadrže (logično  ;D) molekularni vodonik; H2. Međuzvezdani prostor nasuprot tome je ispunjen veoma razređenom količinom jonizovanog gasa, takođe vodonika, i to je fundamentalna razlika između molekularnog oblaka i ostalog galaktičkog gasa.
Stvaranje molekulskih oblaka je danas za nas totalno špansko selo. Moguće je da postoje jako dugo, mada ne i od početka galaksije. To bi onda značilo da se stvaraju, jel tako?
A ako su svi molekulski oblaci trajali npr po milion godina onda za period od 5 ili 10 milijardi bi bili potrošeni mnogo puta... Opet ispada da se stvaraju. Danas ti oblaci zauzimaju manje od jednog zapreminskog procenta galaksije ali je to značajna masa ako isključimo zvezde i posmatramo međuzvezdani ostatak. Iz toga sledi i da nisu potrošene rezerve molekularnih oblaka = opet sledi da se oblaci stvaraju.

Što se tiče toga koliko su česti molekularni oblaci, hm, oni se detektuju posredno pa je i sama procena klizava. Međutim, ajde da proces posmatramo obrnuto: koliko je molekularnih oblaka potrebno da bi iz njih nastalo stotinak milijardi zvezda? Svakako mnooooogo oblaka koji bi verovatno premašili zapreminu ove galaksije. To opet dalje znači da se molekularni oblaci stvaraju i dezintegrišu kroz zvezde, a u međuvremenu neko vreme miruju. I taj nepoznati ciklus molekularnih oblaka je koska koju trenutno glođe astrofizika.

ranko997



r2d2

Slažem se sa svim goreiznesenim. Slepa ulica!

Ali napadnimo pitanje sa druge strane...

Članak  http://www.astronomija.co.rs/ivot/8288-izumiranja-na-zemlji-diktira-galaksija.html dopunjuje našu prethodnu priču dajući nam odredjenu sliku potencijalnog teoretskog modela putanje našeg sunčevog sitema.

Koliko god komplikovano bilo izgleda da su naučnici ipak pokušali napraviti trajektoriju orbite oko centra galaksije.
To uliva nadu...

Mlada nauka astrobilogija je predložila (doduše prilično oprezno) model nastanjive zone pojasa galaksije koji su pogodni za nastanak života (kao i samu kategorizaciju tipa galaksija u kojima može ili ne može nastati ovakav oblik života, kakvog ovde poznajemo ali da ne širimo temu).

I kao što u našem sunčevom sistemu imamo pojas Zlatokose "Goldilocks Zone"  (gde je Mars na samom rubu nastanjive zone) tako i u samoj galaksiji postoji  pojas Zlatokose. Odredjivanje samih parametara te zone (širina pojasa) još nije uvek precizno odredjena, ali u pitanju je samo tolerancija širine, ali ne i sama sumnja u postojanje iste..

Vratimo se na našu temu Sizifovog posla, pronalaženja eventualne magline-majke našeg zvezdanog sitema. Naime, poznato je da su prve prokariote (modrozelene alge) tačnije fosilni ostaci pronadjeni sa datiranjem na samo osamsto miliona godina od stvaranja zemlje.

To je ujedno dokaz da je naš sunčev sistem u svojom ranom  detinjstvu jedne bebe  tj. u  samo osamsto milionitoj godini bio u galaktičkom pojasu Zlatokose. I nikada nije izlazio iz tog pojasa, jer život na našoj planeti izgleda  ima kontinuitet (pored masovnog periodičnog istrebljenja). Što nam indirektno može ukazati na još neke zakonitosti mehanike kratanja zvezdanih sitema unutar same galaksije, za zadnjih 4 i kusur milijardi godina ...

Naravno ovde mislim na poluprečnik od jezgra a ne na prolazak kroz krake galaksije i sumnje da je  prolazak izazivao karambole iz Ortovog oblaka i istrebljvanje velikog broja jedinki.....

To čini naš napor daleko lakšim. Mi živa bića smo dokaz da nam je  pozicija u odnosu na proizvoljnu orbitu ograničena jer postojimo, jelte :)

To nam omogućava da budemo još bliži jer smanjuje sa gotovo beskonačnog broja mogućnosti pozicija, na veliki, ali konačan broj pozicija eventualnog molekulanog oblaka u kome je došlo do stvaranja usamljene zvezde posle eksplozije jedne ili više supernova....


Yagodinac

Ovo me podseća na galaxyzoo, bockaš tastere i klasifikuješ galaksije po obliku  ;D

sale11472

Po(t)pis:
TS 10x50 LE dvogled ;)
70/900 refraktor
180/950 ogledalo u izradi
Nova Igracka Celestron MiniMak 70 --- bio na snizenju jako povoljan pa nisam odoleo ;D
Ostalo ne smem od sramote da stavim na spisak dok ne završim ;D